Utvrđeni grad Grebengrad podignut je na 502 metra nadmorske visine na istočnim padinama planine Ivanščice. U njegovoj je blizini naselje Mađarevo u sastavu grada Novog Marofa. Druga je najveća utvrda u Hrvatskom zagorju nakon Cesargrada te jedna od najpoznatijih kulturno-povijesnih građevina novomarofskoga kraja.

Grebengrad brani taj iskonski prijelaz preko Ivanščice, kazao je povjesničar Gjuro Szabo. Uz Milengrad, Belecgrad, Oštrcgrad, Loborgrad i druge srednjovjekovne utvrde bio je vrijedna karika obrambenog lanca u vrijeme ratnih opasnosti. Ime vjerojatno vuče od nepristupačne litice na kojoj je sagrađen. Tim više zapanjuje činjenica da se u gradu živjelo od 13. stoljeća do 1710. godine, što ga čini najdulje nastanjenom utvrdom u ovome dijelu Hrvatske.

Utvrda Grebengrad jednim je dijelom obnovljena te se njome možete prošetati, istražiti kamene zakutke i uživati u prekrasnim pogledima na Ivanščicu.

Utvrđeni srednjovjekovni grad Greben spominje se u povelji hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Arpadovića 1209. godine. Andrija II. poveljom daje Varaždinu status slobodnog kraljevskog grada kako bi zahvalio Varaždincima za sva dobročinstva koja su mu iskazali kad je bio zatočen u kuli u Knegincu. Grebengrad se nalazio na granici varaždinskog posjeda. Najstariji poznati vlasnik grada bio je Gurdon (Gardun), a potom su upravu preuzeli njegovi potomci koji su došli u sukob s viteškim redom ivanovaca, gospodarima susjednog grada Bela (Pusta Bela). Braća Gardun posjedovala su Grebengrad već 1277. godine te po svojem posjedu u plemićki naslov stavljaju naziv Grebenski. Nakon Grebenskih u gradu se izmjenjuju vlasnici, grofovi Celjski, Jan Vitovec, Ivaniš Korvin, ban Nikola IX. Frankopan, plemići Batthyány te Erdödy.

Jan Vitovec iz Grebengrada odlazi na razne pohode. Godine 1457. oteo je obilan plijen iz Celja koji je poslao u Greben. Po smrti Jana Vitovca, kralj Matija Korvin oduzima Grebengrad i druga zagorska imanja njegovim potomcima te ih dodjeljuje svojem nezakonitom sinu Ivanišu Korvinu. Greben je čak nakratko 1488. godine ponovno došao u posjed Grebenskih, točnije Ladislava Hermana (Hermanffyja) koji nije imao muškog potomka te posinjuje Baltazara Batthyányja u čijem je vlasništvu grad bio sljedećih sto pedeset godina.

Grebengrad je u to vrijeme bio velika i moćna utvrda koje se sastojala od stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata. Utvrda je građena od kamena, a budući da je smještena na nekoliko visinski različitih terasa, njezina je gradnja bila izuzetno zahtjevna. Čitava građevina je bila prostrana i visoka te okružena obrambenim zidinama. Na zidovima su uočljive puškarnice, odnosno otvori kroz koje se pucalo na neprijatelje. U grad se ulazilo sa sjeverne strane preko mosta do unutarnjih vrata. Središnjim dijelom isticala se glavna kula, prema istoku je podignuta gradska kapelica, na zapadnoj strani bile su tamnice i stražarnice, a na južnoj strani grada nalazio se duboki zdenac Grebenjak.

Uz obitelj Batthyány vezano je više grebengradskih legendi, a čak i jedna krvava kletva. Naime, poznati zagrebački građanin, odvjetnik Ivan Krušelj bio je optužen za otimačinu u Grebengradu. Batthyány ga predaje na sud banu Nikoli IX. Frankopanu koji mu je bez pogovora dao odsjeći glavu. U Griču je takav čin izazvao zgražanje, a pobunilo se i plemstvo te se ban Nikola morao odreći banske časti 1622. godine. Prema legendi, nakon tog nemilog događaja, građani Griča su prokleli rod Frankopana. Kletva je došla na naplatu nakon punih pedeset godina, točnije 1671. kada je u Bečkom Novom Mjestu Franu Krsti Frankopanu odrubljena glava.

Druga zgoda o Grebengradu priča se do današnjih dana u nedalekom naselju Kamena Gorica. Prema predaji, članovi obitelji Ključarić iz Kamene Gorice bili su poznati ključari Grebengrada kada su vlasnici grada bili velikaši Batthyány. Jednom kad su Grebengrad opsjedali neprijatelji, član obitelji Ključarić napunio je mješinu, kožu posljednjeg janjca posljednjim žitom koje je preostalo u gradu. Uz kožu je dodao poruku u kojoj izjavljuje da vojnici mogu još toliko dana, koliko je u mješini zrnja, bezuspješno opsjedati grad. Kožu je bacio preko zidina, a kad su neprijatelji pročitali te riječi, odustali su od opsade i tako se Grebengrad spasio. Grebengradski gospodari zauzvrat su dali povelju obitelji Ključarić kojom im radi njihovih velikih zasluga daruju pravo na stalnu službu u gradu.

Posljednji gospodari Grebengrada pripadnici su grofovske obitelji Erdödy koji su u posjed grada došli udajom Elizabete Batthyány za Jurja Erdödyja sredinom 17. stoljeća. Erdödy su gospodarili posjedom do velikog požara 1710. godine. Strašan požar uništio je krovišta grada pa ga je obitelj prisiljena napustiti, a grad se postupno pretvara u ruševinu. U dolini rijeke Bednje Erdödyji uređuju novo imanje, novi majur u čijem je središtu veliki barokni dvorac prozvan „Novi Marof“ koji se danas smjestio u središtu istoimenog naselja.

Zanimljivo je da se u Kamenoj Gorici nalazi nekadašnja vojna kula, koja je bila dio grebengradskog utvrđenja, a danas je kapela-zvonik. Prema pričanju mještana, zvono u zvoniku spašeno je iz Grebengrada kada je gorio 1710. godine te je preneseno u kapelicu gdje svojom zvonjavom štiti polja i vinograde od zlih sila. Osim te kapele, postoji veza Grebengrada s još jednim crkvenim objektom. Prema legendi, Grebengrad je nekada bio spojen podzemnim tunelima s crkvom Blažene Djevice Marije Kraljice sv. Krunice u Remetincu.

Iz Novog Marofa do Grebengrada se stiže Zagorskom ulicom koja vodi prema naselju Madžarevo. Nakon željezničke pruge, pokraj kapele, slijedi uspon Grebengradskom ulicom. Utvrda se nalazi u neposrednoj blizini planinarskog doma u zaseoku Novoselci pa se laganim hodom brzo dolazi do nje. Iako je obnova u tijeku, može se obići. Iskusni planinari mogu se okušati u planinarenju od vrha Čevo do vrha Veliki Lubenjak ispod kojeg se smjestio Grebengrad.

Za sve koji se žele u novomarofskome kraju dulje zadržati, dostupno je mnoštvo sadržaja. Ispod grebengradskih zidina otvorena je ruralna kuća za odmor, a u naselju Madžarevo etno-park Gradišće gdje se mogu posjetiti tradicijske hižice. Na Grebengradu je posebno živo za Praznik rada kada lokalno planinarsko društvo organizira proslavu uz tradicionalni grah.